Sociologinja po struci, Tamara Puhovski već 20 godina radi u području društvenih inovacija, nastojeći kroz različite projekte i sektore ostvariti pozitivan društveni učinak. Osnivačica je tvrtke ProPuh i direktorica tvrtke Impact House koja se bavi analizom, inovacijom, mjerenjem i upravljanjem pozitivnim društvenim učinkom. Surađuje s korporacijama, vladama, tvrtkama, međunarodnim organizacijama i nevladinim udrugama, ali radi i pro bono za manje organizacije i pojednike.

S Tamarom smo razgovarale u okviru projekta kojim želimo dati vidljivost društvenim poduzećima koja dio svog djelovanja posvećuju poticanju rodne ravnopravnosti i/ili društvene pravednosti.

Za početak, tko je Tamara Puhovski? Poznato nam je to prezime od nekuda ? Tu su tata Puhovski i ZagrebDox, mama Puhovski, jedna od najglasnijih zagovornica sekularizma, sestra Puhovski i Zagrebačko psihološko društvo… Ako se ne varam, studirala si u inozemstvu, odgajana si u obitelji intelektualaca, okružena kulturom, uz podršku okoline. Smatraš li se privilegiranom? Što te goni, koji je tvoj drive? 

Mislim da je ovo u biti odlično pitanje. Svugdje, a posebnoj u Hrvatskoj, pravda je vrlo često plemenska i bilo da je izrečeno ili ne, ljudi me bez da me upoznaju svrstavaju u NGO/lijevo/destabilizirajuće pleme. To je jako daleko od istine a onda u mnogim situacijama i od pravde, kao što vjerujem da znaju i mnogi drugi ljudi koje se svrstava po prezimenu. Ono što vidim kao veliki problem, ne specifičan ali vrlo naglašen za RH, je isključivi identitet: ili/ili, a ne i/i. Ja sam i Hrvatica i Židovka i Europljanka i kozmopolitkinja i aktivisktinja i poduzetnica i feministkinja, pa i seksistkinja (jer ne možeš biti socijalizirana u patrijarhatu, a da nisi). Pravednost i solidarnost, a ne pripadnost nekoj grupaciji, su moj identitet, pa sam tako, primjerice, bila za izmjenu imena Trga maršala Tita jer sam protiv imenovanja ulica i trgova po osobama koje su bile zapovjednom, profesionalnom ili javnom odgovornošću povezane s ubijanjem i mučenjem ljudi, bez obzira kojem plemenu pripadali, što je mnoge zbunilo.

Što se tiče privilegiranosti, to je također izvrsno i važno pitanje, a moj odgovor je opet i da i ne. Mislim da smo mi u RH u izvrsnoj situaciji kao “zemlja drugog svijeta” da razumijemo privilegiju jer smo u odnosu na pola svijeta jako privilegirani a u odnosu na drugu polovinu neprivilegirani. Tu poziciju bi trebali koristit za empatiju, prevođenje između dvaju svjetova, nesvrstanost:) smanjenje ogromne razlike u kvaliteti života i prihodima tih dvaju svjetova i to naravno velikim dijelom kroz društveno poduzetništvo. Tako i ja odnosu na moje prijatelje iz romske zajednice izuzetno sam privilegirana, jer i kada sam bila na burzi se nisam bojala da ću ostati gladna ili da neću imati gdje spavati jer sam imala socijalni kapital koji je osiguravao da se to ne dogodi i da mogu dobiti podršku, pomoć, posudbu novaca. S druge strane, mnogi moji kolege na “Zapadu” uzimali su slobodnu godinu za putovanja nakon što bi negdje dali otkaz što se meni, kada sam davala otkaz činilo nedostižnom fantazijom.

Prijeđimo na pravu temu ovog intervjua: što je za tebe društveno poduzetništvo i kako vidiš njegov položaj u našoj državi? Kolika je diskrepancija između te dvije vizije? Što u zagovaračkom smislu svi skupa možemo i trebamo napraviti da bismo kreirali bolje uvjete za jačanje DP-a?

Za mene je društveno poduzetništvo, za razliku od poduzetništva, ona vrsta djelovanja na tržištu u kojoj je akumulacija kapitala sredstvo za postizanje cilja (pozitivne društvene promjene), a ne cilj sam po sebi. Jedan od mnogih problema s društvenim poduzetništvom u RH je to što velika većina DP-ova de facto nije na tržištu. Moj Impact House zarađuje 100 posto na tržištu i nemamo niti jedan financirani projekt. To je jako teško i razumijem zašto je još teže za ljude koji rade u sferi pozitivne društvene promjene i navikli su na potpuno drugačiju logiku funkcioniranja, ali je preduvjet za DP. Dodatno, oni DP-ovi koji jesu na tržištu su dosta upitni po pitanju “društvenog”. Upravo je spoj i balans tih dviju riječi ono što čini magiju, koja se nije dogodila kod nas, barem ne još.

Znamo te prvenstveno po RoUmu; možda je moja greška i neznanje što se ne sjećam ničega otprije. Uputi me, kuda si se sve muvala, čime si se bavila i kako je uopće došlo do RoUma?

Bavljenje pozitivnom društvenom promjenom (ono što se danas zove social impact) je sigurno obiteljsko nasljeđe i svi smo u obitelji odgajani da nekako, barem u svojoj struci, ovaj svijet ostavimo nešto boljim nego što smo ga našli. U našoj obitelji to je kategorički imperativ, gotovo religija, ali i nešto na što sam ponosna i što mi je drago da me je formiralo. Tako sam čitav život, radeći u različitim sektorima, nastojala postići da to što radim uključi što više dobrog za što više ljudi (životinja, okoliša, itd.), posebno onih koji su zakinuti zbog pripadnosti nekoj grupi. Tako se rodio i RoUm.

Romi su jedina skupina u RH koja uistinu živi u getima. Romski klinci od početka socijalizacije doživljavaju vrlo jasne poruke o tome koliko daleko smiju i mogu doći. To je neprihvatljivo. Učeći o mom novom svijetu i poduzetništvu bilo mi je bolno svaki put se pitati koliko su crowdfunding kampanja (kao jedne od novih demokratskih i uključivih metoda) pokrenuli Romi, na koliko startup pitcheva su bili i koliko se famozni failing forward (princip prema kojem su neuspjesi shvaćeni kao odskočne daske na putu prema uspjehu, op.ur.) zasniva na procjeni rizika koju si netko tko je romskog podrijetla ne može priuštiti. Tako je moj prvi poduzetnički poduhvat nakon osnivanja vlastite tvrtke bio RoUm.

Prvotna ideja suzbijanja predrasuda prema Romima kao osobama koje se bave prikupljanjem otpada nadograđena umjetnošću i upcyclingom pronašla je, slučajno ili ne, neke nove modele (rentanje umjetnosti), kao i neke nove proizvode (“pederuše” za kofere). Reci nam nešto o tim “klikovima” koji nam se svima događaju, ono kada “zabrijemo” na jedno, a u procesu se izrodi nešto sasvim drugo i bude puni pogodak.

Ta vrsta agilnosti i konstantnog redefiniranja smjera je nešto što je krucijalno za bilo koji posao, a za malo poduzetništvo je možda i presudno. Za razliku od pedantnih detaljima orijentiranih tekstova (gdje, recimo, nemam baš neke talente), moje “supermoći” leže u razmišljanju izvan zadanih okvira, u kreativnim rješenjima, inovaciji i menadžmentu, pa sam to uspjela napraviti i za RoUm. RoUm je nakon tri godine onoga što bismo mi poduzetnice nazvale inkubacijom poklonjen od strane moje tvrtke romskoj udruzi i super je krenulo dok nije došla korona koja je, kao što znaš, bila smrtna presuda za agilnost, rizik i promjene jer je to u kriznim situacijama “preskupo”, posebno za zajednicu kao što je romska. Sada upravo planiramo da Impact House opet preuzme RoUm da im pomognemo da uđu u neku novu fazu.

Gdje si ti danas, što ima u Impact Houseu? Ti si u biti serijska društvena poduzetnica koja projekte akcelerira do neke faze i onda pokloni zajednici?

Impact House je tvrtka koja se prije svega bavi hakiranjem, upravljanjem, mjerenjem i inovacijom DOP-a, javnih politika i projekata. Povrh toga, ja imam dokument koji se zove “ideje”,  koji proračunato skrivam kako tvrtka ne bi propala jer imam u prosjeku 5-6 ideja za novi startup mjesečno. Možda je moj najsnažniji identitet upravo wierdo i fah idiot koji razmišlja drugačije, ukratko inovatorica, pa si dajem pristup tom dokumentu samo par puta godišnje te pažljivo strateški biram čime ćemo se baviti i u što ćemo investirati. Za sada izbacujemo 1-3 novih startupa godišnje, od kojih 1-2 prežive do iduće faze.

To je u 2021. bio, primjerice, GIM u suradnji s Marinom Orsag koja je imala super ideju za novi brand i pokret the good influence movement, tj. da radimo s influencerima na njihovoj društvenoj odgovornosti. Ja sam osmislila strukturu da imamo edukaciju za influencere u području psihologije, sociologije, etike i fact-chekinga, izradile smo uz pomoć Žarka Puhovskog (to je primjer privilegije i socijalnog kapitala jer imam strica koji je izvrstan filozof i etičar i mogu ga zamoliti da nam pomogne čak i ako nemamo financijskih sredstava) Etički kodeks influencera i u fazi smo pokretanje komore. Moj razlog za to je što je ogromna razlika između stručnjaka i influencera u tri glavna aspekta koji su imperativi stručnosti: kritičnost, etika i njihovo nadgledanje u struci (komora, stručna zajednica).

Međutim, iako je to nešto što smo davnih dana utvrdili za stručnjake, a za influencere nismo (još), količina društvenog utjecaja stručnjaka pada, a medijski vidljivi pojedinci koji nemaju potrebne kvalifikacije (primjerice, Jelena Veljača) nam kroje javne politike i prakse. To nije ugodna pozicija ni za same influencere jer im se prebacuje ogromna odgovornost za nešto za što nemaju potrebne kompetencije i alate. Možda je to razlog zašto su nam edukacije za GIM-ove bile 100% posjećene i influenceri su (na moj užas) tražili još i još predavanja i rasprava.

A gdje je Impact House? Evo ga u rukama novog izvršnog direktora Michaela Freera koji je zaposlen 2. svibnja, a ja sada u skladu s našim i mojim burnout strategijama ne skačem dalje u radoholičarstvo nego se povlačim da dam Michaelu prostora da uvede svoju viziju,  da odmorim i do ljeta radim tri dana u tjednu. Puštanje kontrole i dokaz uspješnosti svojom zamjenjivosti mi je bio jedan od najvećih izazova u osnivanju i vođenju firme pa sada, pet godina kasnije, provedba takve strategije i jedan od najvećih ponosa.

Što je najinovativnije što radite? Koliko su vam bitne suradnje, umrežavanje, ekosustav? Jesmo li mi neka nova generacija koja ne poznaje konkurenciju kao nešto loše, već se veseli svačijem uspjehu, potencijalnim suradnjama i co-brandiranjima?

Možda je najinovativnije upravo to što ne radimo PR; nismo na društvenim mrežama, ne idemo na konferencije, predavanja, putovanja i networking događanja. Ne kažem da je to nužno dobro, ja sam naprosto u tome loša, ali i shvatila sam da je to u naše doba možda malo i navlakuša i trend koji nema (uvijek) osnovu u brojkama. Želim opravdanje i oportunitetni trošak za svaki post, sudjelovanje na okruglom stolu, aktivnost na društvenim mrežama itd. Ukoliko to vrijeme ne posvetimo postojećim klijentima, ili akviziciji novih (direktnoj i dokazivoj ne samo pričat će se o nama pa će neki poslić doći) onda želim znati zašto to radimo, koliko nas košta u ljudskim resursima i pitch ili case zašto je to opravdivo kao dio radnog vremena mene i durgih IH zaposlenika/ica. Ukoliko to nemam onda se te aktivnosti u IH svode na maksimalno nekih 5% radnog vremena. Ostalo ide klijentima i pro bono radije nego postovi i konferencije.  I surprise, surprise, ne samo da smo preživjeli krizu nego se dosta brzo razvijamo i rastemo a nitko ne zna za nas:) te nismo u burnoutu.

Još istražujemo naš pristup području PR-a i networkinga i nisam zadovoljna sa sobom u tom području, ali svakako mislim da treba redefinirati ogromne proračune (pod time mislim i financijski i vremenski trošak) koji idu za evente, webinare, radionice, objave, vizuale itd. Smatram da je etički problematično raditi promociju trošeći tuđi kapital gdje se stalno nekome šalju poruke, traže lajkovi, i ljudima koji već imaju previše stimulansa dodaju novi. Dodatno, vidimo da u offline svijetu jača anti-establišment, dok online svijet postaje sve više pro-establišment, i tu ćemo u bliskoj budućnosti morati definirati puno novih etičkih načela i pravila. Dio toga će sigurno biti da je postanje tri puta dnevno da bi ljudima bio vidljiv neetičan. Kada kažem da je ovo najinovativnije, smatram da je, kao što je često s inovacijama i najnedorečenije i samim time najnekvalitetnije što radimo, ali radimo na tome i objavili smo mali tekst koji je neko naše viđenje etike PRa. alas taj tekst nitko nije vidio:)

Kud ide ovaj svijet? Znam da briješ na mentalno zdravlje, prilagođavanje stila rada karakteru i osobnosti, na zelenu tranziciju, na opću optimizaciju svega u skladu s prirodom i mentalnim zdravljem nacije. Što nam je činiti da nam svima skupa bude bolje? I da završimo u pozitivnom tonu, pohvali zajednicu ako je negdje već na dobrom putu, ma kako malim i sporim koracima, pohvali sebe, tj uzmi moment da proslaviš neki svoj uspjeh i ono što te u poslu raduje i podijeli to s nama ?

Aha, za kraj samo jedna mala projekcija za kretanje čitavog svijeta? Može. Znam da nam je svima sada jako teško. I svijet je užasan, ali je i prekrasan, većinom zato što su ljudi prekrasni i užasni! Tamo negdje 2008./09. sam dobila ponudu da radim na fakultetu kao sociologinja, što je ponekad moja tiha patnja. Moj uvjet je bio da ću predavati što god treba (pa čak i metodologiju!) ako mi dopuste dvije stvari: da osnujem EU katedru za europski identitet (kako je moguće da na studiju sociologije još uvijek nema EU identiteta i koncepta?!) i drugo, da doktoriram i vodim predmet u području sociologije humora i psovki. Naime, htjela sam raditi doktorat na London School of Economics s tezom da su tada po prvi puta popularni vicevi o Chucku Norrisu predikcija pada matrixa koji je predvođen idejom supersile SAD-a i kontekstom kapitalizam+demokracija kao jedino razvijeno dobro rješenje. Pogodit ćeš, to mi nije prošlo, i ja sam nastavila raditi, plaćati stanarinu, biti prekarna radnica, čistačica, kuharica, prevoditeljica, diplomatkinja, putnica Atlantikom jedrilicom i sve ostale stvari koje su isplele moje tridesete.

Međutim, i dalje vjerujem da je matrix pao i to je jako teško za sve nas, ono što se naziva socijalnom konstrukcijom zbilje – svijet i pravila koja smo stvorili te ih percipirali kao objektivna i izvanjska su se srušila. To dovodi do velike anksioznosti i straha kod ljudi, što je sasvim normalno. Anksioznost nas potiče da se zbijamo opet u plemena i vraćamo onome što je za nas sigurno. Ukoliko smo konzervativni to su obitelj, religija, tradicija; ako smo liberalni to su inovacija, edukacija, tehnologija. No, zbijanje po vrijednostima nas dovodi do zaoštravanja odnosa. Zbog straha i neizvjesnosti puno teže prihvaćamo ono što nam netko drugi nudi. Uz klimatske promjene, pandemiju i ostale šokove potpuno mi je jasno zašto pitaš kamo ide ovaj svijet. A smatram da ide teškim, ali jako lijepim putem redefiniranja našeg matrixa i izgradnje novog svijeta. Nažalost, u tom procesu će puno ljudi i zajednica stradati i na nama je poduzmemo sve da to svedemo na minimum. Jer što smo kao ljudi ako nismo tu jedni za druge?

Ono što meni daje nevjerojatni optimizam je nadolazeća generacija – mladi ljudi su moji uzori! Danijela Paska, mlada analitičarka u mojoj firmi i sad već moj izvor mudrosti i etički kompas, žene koja je nakon nekih 5 mjeseci na prvom radnom mjestu, ko iz rukava, izbacila draft Etičkog kodeksa za influencere. Aleksandar Gavrilović, direktor tvrtke Gamechuck i moj suradnik, kolega poduzetnik koji je nedavno sa svojim zaposlenicima/cama potpisao prvi kolektivni ugovor u IT valjda na kontinentu;), moji nećaci Relja i Grga, cijela jedna nova generacija koja je puno pametnija, osjećajnija i nekako solidarna i pravednija od nas. To, a ne recimo Elon Musk ? su mi uzori, nada i gdje vidim svjetlo na kraju tunela. Neformalno u IH petkom organiziramo Impact Coffee s uzorima koji rade nevjerojatne stvari u RH, jer smatram da mladi odlaze tamo gdje imaju uzora, ne nužno za većom plaćom. Ukoliko ih pitate tko im je uzor jako ćete se pomučiti da nađete nekoga mladoga tko će navesti osobu iz HR. Slično ja kada dajem intervjue o tome tko mi je uzor sam jedina koju znam koja navodi mlađe od sebe, a okruženi smo nevjerojatnim mladim ljudima koji usprkos svijetu koji smo im ostavili rade proljetno čišćenje zagađene nam planete. Na nama je da ih slijedimo i podržavamo i naša je odgovornost da im pomognemo jer nažalost mnogo toga što je njima na plećima su naše greške.

Tekst je nastao u okviru projekta Strašne žene mijenjaju kartu svijeta nabolje (UP.02.3.1.03.0063).

Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda.
Sadržaj materijala isključiva je odgovornost FIERCE WOMEN d.o.o.