U sklopu serije tekstova posvećenih promociji društvenog poduzetništva u Hrvatskoj, razgovarale smo s Slavicom Miličić, direktoricom tvrtke Održivo društvo d.o.o. koju je osnovala Udruga Prospero iz Gračaca. Održivo društvo proizvodi različite proizvode, od obuće brenda Kalliopi (koji je nedavno gostovao na sajmu društvenog poduzetništva u Zagrebu) do keramike i autohtonih suvenira, a sve s ciljem zapošljavanja žena i poticanja lokalnog gospodarstva. Rad ovog društvenog poduzeća prepoznat je i 2020. kada su postale jedne od korisnica programa ekonomskog osnaživanja ODVAŽNA.

Iako se u ovoj nekoć prosperitetnoj ličkoj općini prije rata nalazilo više tvornica, u posljednih par desetljeća ona “prednjači” po iseljavanju i stopi nezaposlenosti. Ipak, Slavica Milčić jedna je od ljudi koji nastoje promijeniti stvari na bolje i bore se da poboljšaju život svojih sugrađanki i sugrađana.

Za početak, recite nam kako i kada je sve skupa počelo? Koja je bila vaša motivacija, odnosno koje ste potrebe u zajednici prepoznali i željeli adresirati? Konačno, koliko vam je ovaj zajednički pothvat značio i kako je povezao i aktivirao lokalno stanovništvo?

Osnovali smo udrugu 2003. godine kako bismo unijele malo kreativnosti i sadržaja u naš dotadašnji život. Nismo imale prostor za sastajanje pa sam svoju kuću koju nisam koristila za stanovanje dala udruzi na korištenje. Tu smo se u početku  sastajale i zajednički provodile vrijeme. Nije bilo lako povećati broj članica i izvući žene iz kuća da dođu na druženje. To su uglavnom žene iz tradicionalnih i patrijarhalnih obitelji kojima nije bilo svojstveno da idu na razne edukacije i radionice ili da se druže u sklopu udruga. Dapače, kada bismo ih pozvale na neku radionicu bile su u uvjerenju da ih zovemo na posao i da će za taj posao dobiti novčanu naknadu. S vremenom su uvidjele, bez obzira na to što neće dobiti plaću, da vrijeme provedeno na radionici nije uzalud potrošeno vrijeme te da su nešto naučile i uz to lijepo provele vrijeme.

Jedna od osnivačica udruge Prospero, moja dobra prijateljica Mirta, jako je dobro vladala tehnikama kukičanja i pletenja i to znanje htjela je prenijeti na mlađe naraštaje. Ja sam prije preseljenja u Liku u Zagrebu išla na nekoliko radionica keramike i tu sam stekla osnovno znanje o tome kako oblikovati glinu. S obzirom na to moje znanje osmislile smo radionicu keramike koju smo aplicirali na Care International HR i podržali su nas. Kroz projekt smo nabavile nešto gline, boja, glazura i volonterski provodile radionice keramike za odrasle i djecu. Poslije toga smo uspjele dobiti keramičku peć od Luteranskog svjetskog saveza, tako da smo mogle to što smo izradile i ispeći i glazirati.

Tada smo uvidjele da uz kreativan rad i druženje možemo raditi na tome da se žene dodatno osnaže ste da se uz pomoć usvojenih znanja i vještina mogu i zaposliti. Na svakoj od idućih radionica (lončarstvo, tkanje, filcanje vune, raku tehnika, itd.) proizvele smo po neki proizvod koji smo mogle izlagati na obližnjim sajmovima, a onda smo shvatile da se ti proizvodi ljudima sviđaju i da ih rado uzimaju, što nam je bio daljnji motiv za rad.

Kako je priča rasla? Kako ste se razvijali i kako danas opstajete?

Bezuspješno smo tražile prostor za udrugu od lokalne uprave. Predstavnici Općine Gračac nisu nas shvaćali ozbiljno. Preko predstavnika UNDP-a u Zadru, predložile smo projekt Inkubator ženskog poduzetništva, u sklopu kojega bismo obnovile i opremile grijanjem nekadašnji poslovni prostor Varteksa iz Varaždina. Varteks nam je dodjelio prostor na 7 godina, a UNDP je podržao naš prijedlog. Obnovile smo prostor i njemu smo od 2008. godine do danas.

Kako su se objavljivali natječaji tako smo, shodno tim natječajima, svoje aktivnosti uklapale u njih. Morale smo se prilagođavati kako bismo opstale jer fiksni troškovi prostora se trebaju plaćati na mjesečnoj osnovi, kao i plaće zaposlenicima udruge. Udruga od 2010. godine kontinuirano ima zaposlene osobe i provodi programe i projekte. Osobno bila najsretnija kad bih se više mogla posvetiti radionici keramike jer taj rad me opušta i usrećuje, no u situaciji sam da moram sustavno pratiti natječaje, kreirati i provoditi nove projekte. Kapaciteti naše udruge s te strane nisu toliko jaki i ne mogu taj dio pisanja i provedbe projekata u potpunosti prepustiti drugim djelatnicima udruge, trebaju još puno toga naučiti.

Možete li navesti neku situaciju koja vas je usmjerila ili prekretnicu u vašem radu?

Proizvod koji smo osmislile i koji svake godine proizvodimo je Moja sretna ovčica, čijom smo prodajom osigurale samofinanciranje udruge, a time i stabilnost, da u periodima kada nismo imale projekte svejedno možemo platiti fiksne troškove.

Najzanimljiviji dio priče su mi klompe, koje u jednom času krećete izrađivati u šarenim bojama i uzorcima i onda nehotice pronalazite veliku jednu nišu – žene s velikim stopalima – koje su do sada morale kupovati mušku obuću, a kod vas mogu dobiti modele i uzorke kakve žele.

Za to je zaslužna naša Ines koja inače ima problem s kupnjom obuće jer nosi broj 43. Znala je koliko cure imaju problema s nemogućnošću nabavke lijepe ženske obuće od 43 na dalje. Ines i Ana su počele kreirati modele i na Instagramu objavljivati fotografije. Žene su oduševljeno prihvatile mogućnost da same osmisle svoj model, odaberu boju i dezen od kojeg će se u našem pogonu izraditi njihova obuća.

Koliko vas je danas u timu, kakva je radna atmosfera? Imate li planove za širenje?

Momentalno Kalliopi tim broji osam djelatnica. Nadamo se većoj potražnji tijekom ljeta, tako da ćemo najvjerojatnije uzimati još ljudi, posebno u proizvodnom pogonu.

Koje su dobrobiti za žene koje kod vas rade, njihove obitelji i šire društvo?

S obzirom na to da su na području Gračaca male mogućnosti za zaposlenje, i to uglavnom u tvornici za preradu ribe, možda u nekom dućanu kao trgovkinje ili u kafiću kao konobarice, zaposlenje u udruzi je na neki načn benefit jer rade u dobrim uvjetima, gdje je grijano, prva smjena, pauze za odmor, mogućnosti dobivanja godišnjeg odmora po potrebi, kada su im djeca bolesna mogućnost uzimanja bolovanja i sl. Uvijek gledamo da ih tijekom njihovog zaposlenja dodatno educiramo kako bi one bolje i kvalitetnije radile na svom radnom mjestu ali i da bi one stekle dodatne kvalifikacije.

Kako vidite položaj društvenih poduzetnika u Hrvatskoj? Što vam znače sredstva koja ste dobili za projekt iz Europskog socijalnog fonda?

Budući da još uvijek nemamo Zakon o društvenom poduzetništvu, položaj društvenih poduzetnika u Hrvatskoj nije na zadovoljavajućoj razini. Sretne smo što smo uspjele ostvariti ESF sredstva i nadamo se da ćemo u narednom periodu biti u mogućnosti ponovo ostvariti podršku jer nam treba još puno toga, prvenstveno veći i bolji prostor za rad, ali i novu opremu kako bismo izrađivale nove modele i bolje se pozicionirale na tržištu. Trebamo raditi na inovacijama i tu nam trebaju sredstva koja će nam u tome pomoći.

Što biste preporučile ženama, mladima i svima koji kreću u društveno-poduzetničke vode?

Svi oni koji su se odlučili na osnivanje udruge i pružanje usluga ili izradu proizvoda u sklopu udruge samim tim su se odlučili na društveno-poduzetničke vode. Prije 20 godina bila sam mlađa i puna elana u želji da doprinesem svojim radom. Voljela bih da i druge udruge krenu našim putem, jer što je više udruga aktivno i provode projekte to nam je civilno društvo jače i više će biti dobrobiti za zajednicu. Uvjek smo tu da pomognemo manjim udrugama, što savjetima, što pružanjem pomoći pri izradi projekta, administraciji i slično.

Tekst je nastao u okviru projekta Strašne žene mijenjaju kartu svijetaStrašne žene mijenjaju kartu svijeta na bolje nabolje (UP.02.3.1.03.0063).

Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda.
Sadržaj materijala isključiva je odgovornost FIERCE WOMEN d.o.o.